nationality or are stateless, acquires Croatian nationality. It is possible for one of the parents to be a stateless person, or of unknown nationality, and the other to be of a known nationality, but unable to transfer his or her nationality to the child. With a narrow interpretation, it can be construed that Article 7 does not prescribe a solution for such a situation and that such a child would become stateless. However, it can be argued that Article 7 should be seen together with Article 5 para. 2 and in conjunction with the purpose of this Article – that no child becomes stateless. Therefore, it can be argued that a child in the situation described above would acquire Croatian nationality under Article 7. su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog državljanstva ili su bez državljanstva. Moguće je da je jedan od roditelja osoba bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva, a da je drugi osoba poznatog državljanstva, ali ne može prenijeti svoje državljanstvo na dijete. Ako se usko tumači, može se protumačiti da člankom 7. nije propisano rješenje za takvu situaciju i da bi takvo dijete ostalo bez državljanstva. Međutim, može se tvrditi da se članak 7. treba tumačiti u vezi s člankom 5. stavkom 2. i u vezi sa svrhom tog članka – da nijedno dijete ne ostane bez državljanstva. Stoga se može tvrditi da bi dijete u opisanoj situaciji steklo hrvatsko državljanstvo na temelju članka 7. If we take into account the statistical data of approximately six naturalization requests made by stateless persons a year, and that the Administrative Courts did not have any cases in which the plaintiff would be a stateless person in the last six years (2012-2018), this could explain why the authorities do not see statelessness as an “issue”. There are just not enough cases to warrant special attention. This could also explain the lack of policy documents designed to tackle statelessness. Ako uzmemo u obzir statističke podatke o približno šest zahtjeva za prirođenje osoba bez državljanstva godišnje i činjenicu da na upravnim sudovima nije bilo slučajeva u kojima je tužitelj bio osoba bez državljanstva u posljednjih šest godina (2012. - 2018.), mogli bismo pronaći objašnjenje zašto vlasti bezdržavljanstvo ne smatraju „problemom“. Jednostavno nema dovoljno slučajeva koji bi opravdali posebnu pozornost. To bi ujedno moglo objasniti nedostatak dokumenata politike namijenjenih suzbijanju bezdržavljanstva. It is evident that stateless persons and persons at risk of statelessness exist, but they are not identified and therefore, not protected. This means that Croatia does not fulfil all its international obligations according to the 1954 Convention and the 1961 Convention. There still exists a problem with persons who are regarded as refugees from Croatia and live in Serbia, who cannot acquire Croatian nationality, although they have established ties with Croatia (domicile prior to 8 October 1991, birth on the territory, etc.). This is closely linked with the fact that Croatia has not ratified the European Convention on Nationality. Second, some provisions of the CCA are not fully aligned with the 1954 and 1961 Conventions, as it allows, to some extent, for the creation of statelessness. Bezdržavljanstvo u Hrvatskoj Očito je da osobe bez državljanstva i osobe izložene riziku gubitka državljanstva postoje, no njihov identitet nije utvrđen pa nisu ni zaštićene. To znači da Republika Hrvatska ne ispunjava sve svoje međunarodne obveze prema Konvenciji iz 1954. i Konvenciji iz 1961. Još uvijek postoji problem osoba koje se smatraju izbjeglicama iz Hrvatske i žive u Srbiji, a koje ne mogu steći hrvatsko državljanstvo iako su uspostavile veze s Hrvatskom (prebivalište prije 8. listopada 1991., rođenje na teritoriju itd.). To je pitanje usko povezano s činjenicom da Hrvatska nije ratificirala Europsku konvenciju o državljanstvu. Kao drugo, neke odredbe ZHD-a nisu u potpunosti usklađene s konvencijama iz 1954. i 1961. jer u određenoj mjeri omogućavaju nastanak bezdržavljanstva. 83