OSCE and UNHCR describe12 different categories of persons subject to statelessness or to the risk of statelessness: De iure stateless persons who are described as persons who are not considered as nationals by any State under the operation of its law, as set out in Article 1 of the 1954 Convention. De facto stateless persons are described as persons outside the country of their nationality who are unable or, for valid reasons, are unwilling to avail themselves of the protection of that country. Persons with undetermined nationality are considered as such when a preliminary review has not determined whether they possess a nationality or are stateless. OESS i UNHCR opisuju12 različite kategorije osoba bez državljanstva ili osoba izloženih riziku gubitka državljanstva: de iure osobe bez državljanstva koje se opisuju kao osobe koje nijedna država prema svom zakonodavstvu ne smatra svojim državljanima, kako je utvrđeno u članku 1. Konvencije iz 1954.; de facto osobe bez državljanstva koje se opisuju kao osobe koje se nalaze izvan zemlje svog državljanstva i koje ne mogu ili, iz valjanih razloga, ne žele koristiti zaštitu te zemlje. Osobe se smatraju osobama neutvrđenog državljanstva ako prethodnim ispitivanjem nije utvrđeno imaju li ili nemaju državljanstvo. There is no formal definition in international law specifying the terms “at risk of statelessness” and ”de facto statelessness”. However, from various sources it can be concluded that persons are at risk of statelessness when they have difficulties proving that they have relevant links to a State.13 U međunarodnom pravu ne postoji službena definicija kojom se određuju pojmovi „izložen riziku gubitka državljanstva“ i „de facto bezdržavljanstvo“. Međutim, iz različitih se izvora može zaključiti da su osobe izložene riziku gubitka državljanstva ako teško mogu dokazati da imaju relevantne poveznice s nekom državom.13 12 Handbook on Statelessness in the OSCE Area: International Standards and Good Practices, OSCE UNHCR, 2017, pp. 13, 14. 13 Ibid, p. 14. Some authors believe that the decision in the early 1950s to establish two separate legal regimes resulted in a relegation of statelessness to relative obscurity. Over the past decade, however, there has been renewed interest in and commitment to resolving the endemic problem of statelessness, most clearly exemplified by the UNHCR Global Action Plan to End Statelessness 2014-2024, which sets out to end statelessness by 2024. Central to the plan is the prevention and reduction of statelessness, which relies in part on encouraging more states to ratify and implement the Convention on the Reduction of Statelessness. Ibid, p. 458. Bezdržavljanstvo u Hrvatskoj 12 Handbook on Statelessness in the OSCE Area: International Standards and Good Practices (Priručnik o bezdržavljanstvu na području OESS-a: međunarodni standardi i dobre prakse). OSCE UNHCR, 2017., str. 13., 14. 13 Ibid, str. 14. Neki autori smatraju da je odluka početkom 1950-ih o uspostavljanju dvaju odvojenih pravnih režima u određenoj mjeri bacila bezdržavljanstvo u zaborav. Međutim, u proteklom desetljeću ponovno se pojavilo zanimanje za problem bezdržavljanstva te je obnovljena predanost rješavanju tog problema, što je posebice vidljivo iz Globalnog akcijskog plana UNHCR-a za okončavanje bezdržavljanstva 2014. - 2024., u kojem se predviđa okončavanje bezdržavljanstva do 2024. godine. Za taj je plan ključno sprječavanje i smanjenje bezdržavljanstva, što se djelomično temelji na poticanju što više država da ratificiraju i provedu Konvenciju o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva. Ibid, str. 458. 11