EXECUTIVE SUMMARY SAŽETAK This study was commissioned by the United Nations High Commissioner for Refugees (UNHCR) and is an analysis of the Croatian legal framework concerning stateless persons and persons at risk of statelessness. It was conducted in the wake of UNHCR’s #IBelong Campaign and the Global Action Plan to End Statelessness by 2024. The study aims to establish the level of Croatia’s adherence to its international obligations and jurisprudence relating to the protection of stateless persons. The Republic of Croatia (Croatia) is a party to both UN Conventions on statelessness – the 1954 Convention Relating to the Status of Stateless Persons (1954 Convention) and the 1961 Convention on the Reduction of Statelessness (1961 Convention). The study will assess how the Croatian legal framework is aligned with these international instruments. The study analyzed the Croatian Citizenship Act (CCA), as well as its amendments (passed in 2019 and in force since 1 January 2020), along with related by-laws, including several laws and by-laws which govern the status of foreigners, both at the European Union (EU) level and at the national level. Additionally, it was important to highlight the issues that emerged on 8 October 1991 when the CCA came into force and which are closely linked with statelessness. Administrative and court practices were, furthermore, surveyed in detail in order to examine their alignment with international standards. The analysis shows that, for the most part, the CCA is aligned with both UN Statelessness Conventions. However, in some instances, children whose parents lost Croatian nationality1 through release or renunciation could be at risk of statelessness. The analysis also discusses the situation of children born in the territory of Croatia who would otherwise become stateless, and the risk of statelessness in cases of release from Croatian nationality. 1 4 The term “nationality” is used exclusively in this analysis. Statelessness in Croatia Ovu studiju naručio je Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), a u studiji se analizira hrvatski pravni okvir koji se odnosi na osobe bez državljanstva i osobe izložene riziku gubitka državljanstva. Studija je provedena uslijed UNHCR-ove kampanje #Japripadam i Globalnoga akcijskog plana za okončavanje bezdržavljanstva do 2024. Cilj je ove studije utvrditi u kojoj se mjeri Hrvatska pridržava svojih međunarodnih obveza i sudske prakse u vezi sa zaštitom osoba bez državljanstva. Republika Hrvatska (Hrvatska) stranka je obiju konvencija UN-a o bezdržavljanstvu, Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine (Konvencija iz 1954.) i Konvencije o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva iz 1961. godine (Konvencija iz 1961.), a u ovoj se studiji ocjenjuje kako je hrvatski pravni okvir usklađen s tim međunarodnim instrumentima. U studiji se analizira Zakon o hrvatskom državljanstvu (ZHD), kao i izmjene i dopune tog zakona koje su donesene 2019. godine i na snazi su od 1. siječnja 2020. godine, te povezani podzakonski akti, među ostalim nekoliko zakona i propisa kojima se uređuje status stranaca i na razini Europske unije (EU) i na nacionalnoj razini. Važno je naglasiti i probleme koji su se pojavili 8. listopada 1991. godine kad je ZHD stupio na snagu, a koji su usko povezani s bezdržavljanstvom. Detaljno je ispitana i upravna i sudska praksa kako bi se provjerila njihova usklađenost s međunarodnim standardima. Analiza pokazuje da je ZHD većim dijelom usklađen s objema konvencijama UN-a o bezdržavljanstvu. Međutim, u nekim slučajevima djeca čiji su roditelji izgubili hrvatsko državljanstvo1 otpustom ili odricanjem izložena su riziku gubitka državljanstva. Analiza se bavi i situacijom djece rođene na teritoriju Republike Hrvatske koja bi inače ostala 1 Izraz „državljanstvo“ koristi se isključivo u ovoj analizi.